Ovotjedni blog post napisala je draga nam Iva Ušćumlić. Otkrila nam je kako je pronašla ono za čime svi težimo - vrijeme za sebe. Što je promjenila u svojoj organizaciji vremena i kako je uspjela u svoj popunjeni dnevni raspored ubaciti to vrijeme otkrijte u novom blogu. Iva će s vama u narednim mjesecima dijeliti svoja iskustva i savjete kako joj naš rokovnik pomaže da u tome i ustraje.

Postoje čitave teorije i načini organizacije i upravljanja vremenom. Uspješno sam iskušala vjerojatno 10 postojećih i pokušala uvesti još tri koje sam osobno smislila. Koristim Outlook kalendar jer inače nemam načina popamtiti raspored, koristim Google kalendar da ne zaboravim privatne obaveze, imam rokovnik (Ženski, naravno!), imam post-ite na svim vidljivim mjestima i donekle uspješno rješavam obaveze. Ono što rješavam manje uspješno je moje vrijeme.

Što znači moje vrijeme? Nekad je to jednostavno: vrijeme da popijem kavu u miru, po mogućnosti uz knjigu. Ali najčešće to je moja potreba da vježbam i krećem se. Počela sam trčati prije 10 godina, kao način da se ipak pokrenem van zaključanog rasporeda fitness grupa i teretana i to je bila aktivnost koju sam mogla raditi kad je meni odgovaralo. U nekom sam trenu počela trčati i u školi trčanja, i to je moje trčanje postalo ozbiljan dio mojeg života. Činilo mi je dobro: pomagalo mi je da se fokusiram, da budem produktivnija na poslu, da manje brinem. Dodatno, podizalo mi je razinu životnog optimizma: kako i neće, kad iz dana u dan vidiš i pratiš napredak i ono što ti je prije mjesec dana izgledalo nedostižno, odjednom je tu, i moguće. A ne treba zanemariti niti taj serotoninski boost koji dobivaš. Zašto se onda sada po četvrti-peti puta vraćam trčanju i krećem ispočetka?

Jer je ono – kao i sve ostalo što je vezano isključivo uz mene, a ne uz posao, obitelj, druge obaveze – u mojem rokovniku opcionalno. Kada posao traži od mene prekovremene – trčanje otpada. Kada moram stići kući radi ručka, večere, obaveza – trčanje otpada. Kada klijent predloži sastanak u 9 ujutro – a ja sam planirala trčati do pola 9 – trčanje otpada. Shvatili ste obrazac – kada se druge obaveze nagomilaju, moje voljeno trčanje otpada. Kada otpadne jedan dan, to nije problem. Ali drugi dan je opet potrebno raditi duže, stići vidjeti se s prijateljima, otići u nabavku… pa opet otpadne. I tako se nagomilaju dani kada jednostavno moraš početi ispočetka.

Nedavno sam naletjela na članak o produktivnosti jednog uspješnog direktora američke tvrtke. Puno je unutra korisnih savjeta, ali jedan me iznenadio: kada trebam birati između posla i vježbanja, biram vježbanje.

Iznenadio me jer je kontraintuitivan. On, direktor uspješne tvrtke, čovjek koji zapošljava stotine ljudi, odgađa poslovne sastanke da bi otišao u teretanu? A kaže on – da. Zato što se, tvrdi on, a ja se slažem, inače vježbanje neće dogoditi. Jer uvijek će biti situacija u kojima će posao biti zahtjevan, i bit će sastanaka koji se odužuju i bit će gužvi u prometu i svega. I lako je – mogu potvrditi – otkazati vježbanje jer to je „samo ono što radiš za sebe“. A ti nisi važan kao posao, obitelj, prijatelji, glačanje, spremanje, kuhanje.

Ali, nastavio je on dalje, vježbanje ga čini fokusiranim, vježbanje čini da jednostavnije podnosi stres, vježbanje čini da je fizički zdrav i otporan. Vježbanje je potrebno za njegovo tjelesno i mentalno zdravlje.

To sam odlučila promijeniti. U mojem su kalendaru moje obaveze – moje trčanje, moje crtanje, moje jutarnje vježbanje – nešto što se ne otkazuje. Imam najvažniji sastanak u danu – onaj sa samom sobom i taj sastanak neću otkazati. Znači li to da ponekad moram pomaknuti posao? Da. Potrudila sam se pronaći vrijeme kada je najmanje vjerojatno da se to dogodi, ali svejedno. Ja u svojem kalendaru imam sebe i prvi puta u životu taj sastanak ima prioritet.